Novosti Hrvatska

čekamo li tragediju?

Buktinje na cestama: svako malo zapali se neki školski autobus, tko će odgovarati kad djeca poginu u tim 'kantama'? Istražili smo kolika je starost buseva i kako se održavaju, rezultati su porazni

čekamo li tragediju?
Tko si danas može priuštiti novi autobus koji košta od 250 do 300 tisuća eura? Znamo kolika su davanja na plaću – koliko dobije radnik, toliko uzme i država – objašnjava Miljenko Gočin, predsjednik Sindikata hrvatskog vozača

Prosječna je starost autobusa za prijevoz putnika u Hrvatskoj, a među njima su i oni koji prevoze školsku djecu, 12 godina, kažu u Sindikatu hrvatskog vozača.

S tim se podudaraju i podaci Centra za vozila Hrvatske (CVH) o starosti prema vrstama registriranih vozila u 2018. godini, a ništa bolje, kako su u petak potvrdili iz CVH, nije ni u prvoj polovini ove godine. Brojke pokazuju sljedeće: lani je od 5141 registriranog autobusa, odnosno kategoriziranih motornih vozila za prijevoz putnika koji osim sjedala vozača imaju više od osam sjedala i čija je najveća dopuštena masa veća od pet tona, čak njih 66,45 posto (ukupno 3416) bilo starije od deset godina! O osuvremenjivanju autobusnoga voznog parka u Hrvatskoj samo rijetki mogu sanjati – lani je samo 366 registriranih autobusa iz ove skupine, ili njih 7,12 posto, imalo do godinu dana "starosti".

Porezi i nameti

Slična je situacija i s autobusima za prijevoz više od osam putnika i lakšima od pet tona – lani je od registriranih 746, gotovo 63 posto (467) imalo više od deset godina, a skromnih 3,89 posto (svega 29) bilo je staro do godine dana.

I to je stvarnost našeg cestovnog voznog parka za prijevoz putnika, koji je, prema mišljenju naših sugovornika, odraz stanja u državi. Porezi, nameti, silna davanja državi, sve to opterećuje autoprijevoznike, koji onda štede ondje gdje bi se to najmanje smjelo – na plaćama vozača i održavanju vozila. Mnogi od autobusa iz navedene statistike prevoze školsku djecu, a da su tehnički ispravni, potvrđuju i tehnički pregledi koje su očigledno prošli. Najnovija nesreća 39 makarskih učenika u dobi od osam do 13 godina, kojima se u četvrtak zapalio autobus na naplatnim kućicama u blizini Grobnika na autocesti Rijeka – Zagreb, a koji su iz Makarske putovali na međunarodni nogometni turnir u Labinu, otvorila je mnoga pitanja. Na sreću, kao i mnogo puta dosad, ovaj je izgred prošao bez ljudskih žrtava. Možemo li se i smijemo li se i nadalje oslanjati na sreću, pitanje je kojim bi se trebali pozabaviti odgovorni, a njih je u konstelaciji samo prethodno navedenih podataka – na više adresa

– Kad se autobus zapali, uzrok su obično problemi sa sustavom napajanja goriva ili električnim instalacijama. Takvi su autobusi najčešće prošli puno kilometara i loše su održavani. Autobusi koji voze našim cestama uglavnom su izraubani, a poslodavci, opterećeni enormnim davanjima državi, štede gdje god mogu – kaže prometni stručnjak Željko Marušić.

On smatra da su naši tehnički pregledi dobri, međutim, jednostavno zbog visokih opterećenja kupuju se rabljeni autobusi i štedi se na održavanju, pa je i stanje autobusnoga voznog parka, kaže on, nažalost, takvo kakvo je i stanje u državi.

– Tko si danas može priuštiti novi autobus koji košta od 250 do 300 tisuća eura? Znamo kolika su davanja na plaću – koliko dobije radnik, toliko uzme i država. Vjerujem da je većina autobusa ispravna, ali pet do šest tisuća cestovnih prijevoznika, kako onih za prijevoz tereta, tako i putnika, danas se doslovno bore za opstanak – kaže Miljenko Gočin, predsjednik Sindikata hrvatskog vozača. Tko može isplatiti neto plaću od 7000 kuna vozaču autobusa, ako njegova konkurencija prijavi od minimalca do najviše 5500 kuna, a razlika se obično "prebije" u vidu dnevnica? – pita Gočin.

Bitna je samo dozvola

Resor dodatno pogađa i iseljavanje iz zemlje, pa se manjak popunjava, ali i to sve manje, iz susjednog bazena Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, pa i Makedonije.

 – Ne pita se tko ima iskustva, bitno je da ima vozačku dozvolu. Ti vozači, kao i naši, idu trbuhom za kruhom, ali to umanjuje sigurnost prometa na cestama jer nemaju vremena za prilagodbu – otvoreno kaže Gočin. Pita se i što uopće mjerodavni u Hrvatskoj čine na popularizaciji školovanja i upisa za vozače, a proziva i nadležne institucije što umjesto sposobnih zapošljavaju podobne kadrove.

 – To se vidi i osjeti u cestovnom prometu, gdje ljudi plaćaju životima – upozorava Miljenko Gočin.
 

Od Imotskog do Šibenika

Scene zapaljenih autobusa nisu rijetkost na našim cestama, pa ako izuzmemo one na redovitim i gradskim linijama, svjedočili smo zadnjih godina i nekoliko njih u kojoj su u središtu bila upravo djeca školskog uzrasta. Podsjetimo, prije desetak godina planuo je i potpuno izgorio autobus na redovitoj liniji u blizini Vrbovca, u kojemu je bilo 30 učenika.

Na sreću, nisu ozlijeđeni, kao ni 40 školske djece koja su u ožujku 2015. godine prevožena iz Glavine Donje i Vinjana u školu u Imotskom i čiji se autobus zapalio zbog puknuća crijeva za dovod goriva.

Krajem iste godine slična se nesreća dogodila nedaleko od Lipika u zapadnoj Slavoniji, a u gorućem autobusu našlo se sedmero školske djece. Lani u prosincu u cijelosti je izgorio autobus Autotransporta Šibenik, a zapalio se na cesti u Danilo Kraljicama. Među putnicima je bilo 20-ak maloljetnih učenika…

Prosječna starost 11,4 godine

Najnoviji podaci Centra za vozila Hrvatske pokazuju da je do 13. lipnja ove godine registraciju obavilo ukupno 3297 autobusa za prijevoz putnika iz obje skupine, onih za više od osam putnika i teških ili do pet tona ili više od toga.

Prosječna starost autobusa iznad pet tona i dalje je visoka, 11,39 godina, a onih ispod pet tona oko 11 godina. Ali tek je polovina godine, pa ne treba očekivati da će se prosjek bitno popraviti u odnosu na prethodnu godinu.

 

Naslovnica Hrvatska