Novosti Biznis

Krilo Jesenice

'Imamo 125 turističkih brodova s 400 zaposlenih. A bit će ih još...'

Krilo Jesenice

Turistički brodovi bit će na vezu do Uskrsa, a onda ponovno kreću u điradu...

Strah te, brate, i pogledati Dnevnik, jer svaku crnu vijest sustigne gora. Tih pola sata djeluje kao izvještaj iz ubožnice – plač i lelek, pun šudar suza. A tek mudrovanja analitičara što dociraju s kažiprstom na bradi; moramo ovo, napravimo ono, a na kraju konstatacija da ni nagodinu neće biti bolje. I kad već pomisliš da nam nema spasa, i da smo stvarno izgubljeni slučaj, šapnu ti da netko i radi i ne boji se gladi. A tako je u Krilu Jesenicama, petnaest kilometara od Splita, grada u kojem traje očajnička bitka za svaki kontejner. Kriljani ne čeprkaju po škovacama, već čekićaju, bruse, pituraju...

– To ja, čovik moj, u životu nisan vidija! Ima ljudi od osamdeset godina, a još se pentraju po jarbolima! – ushićeno će atletski prvak Jozo Alebić, koji je prije četrnaest godina veliki, grintavi Split, zamijenio malim, optimističnim Krilom. Mjesto je to u kojem sedamdesetak obrtničkih obitelji u svome vlasništvu ima čak 125 turističkih brodova.

– A šta je – je, ovde ti svi rade. Drugačije ne bi opstali. Zato flota raste i u krizi; ljudi dižu kredite, ulažu, pripremaju se za sezonu – kazuje korpulentni Špiro Naranča, a ja načulio uši kao lovački pas, jer od buke u portu jedva razabirem što mudri kapetan besjedi.

– Vi’š ovi kafić. Ovo ti je najveći pazar na svitu! Ovde ćeš čut di mo’š kupit najeftinije brokve i ko je najboji meštar, ovdi je uvik šušur. I sad, u gluvo vrime, trka je po cili dan da bi lito dočekali kako triba – Naranča će, a Arsen Ercegović, predsjednik Hrvatske udruge privatnih brodara, kima glavom. Slaže se da treba zasukati rukave, i da je zato priča o njihovu mjestu atipična za domaće prilike.

– Dobro, svi smo mi od naših starih manje-više naslijedili brodove, ali ta se tradicija ne prekida, malo je ko proda brod. U mene je već četvrta generacija na moru. I nema stat! Dođi liti u Krilo, nećeš od domaćih nikoga nać doma. Svi su u poslu od jutra do sutra.

Posla uvik ima

Velim da se sigurno ne mogu obraniti od radne snage? S obzirom da je toliko nezaposlenih, pred šalterima u Bihaćkoj svakim novim danom sve duži red...

– Ma šta ‘š poć govorit, ima mladosti šta jin je draže iljadu kuna s biroa nego u mene iljadu eur. A vidiš, naša dica rade, oni su to uz nas naučili. E, sad, ne možemo mi ljudima obećat posal cilu godinu, mi smo sezonci, ali, kume moj, ko oće radit, uvik ima posla. Svake godine mi napravimo šest-sedam novi brodi; i to sami – digneš kredit, i ajde moja – u rizik, guraj naprid. I zato se ovde dobro žive. Živilo bi se tako i u drugin krajevima Hrvatske, samo triba neko od tih političara otvoreno reć: Država ne more hranit penzionere od četrdeset godin. I točka! – zrelo će Naranča, iz njega progovara bogato životno iskustvo. Svemu je, veli, krivo more. Na brodu se mora brzo donositi odluke, to čovjeka čini odgovornim, poduzetnim.

U Krilu i Jesenicama, jer to su nekoć bila dva mjesta, prvo se živjelo od loze. Kad ih je u 19. stoljeću snašla peronospora, spasenje se objavilo u propovijedi don Frane Ivaniševića, koji je mještanima savjetovao da se okrenu moru, pa su prema Rijeci i Trstu zaplovili s bačvama vina i višnjama, a put bi trajao i po mjesec dana. Kasnije, znate to, jedrenjake su odmijenili parobrodi, a Kriljani postali salbunjeri. Sedamdesetih prošlog vijeka nabasali su i prvi turisti.

U novije doba zadužio ih je kapetan Mario Babić iz Ministarstva pomorstva, koji je osjetio poduzetnički nerv marnih ljudi, pa se jednim dijelom državnim novcem subvencioniralo izgradnju brodova.

Fali nova luka

Mjesto u kojemu malo tko sasne iscijeđenu državnu sisu, napredovalo je posljednjih deset godina. S jeftinim avionskim letovima stižu gosti iz bijelog svijeta na kruzing Jadranom. Da je još ovoliko brodova koliko ih je u Krilu, mogli bi se od Uskrsa do sredine listopada ispuniti turistima. Čujem da su najživopisniji Australci, samo viču: “Another beer, pleaaase, I’ d like another beer!”

– Ha-ha, je, ima svega, samo i mi ka država moramo tu napravit reda. Ne smi se dozvolit da neko piša ili riga u tuđi dvor, to triba odma sankcionirat! I još nešto, na državi je da riješi di ćemo se liti okolo vezat – kaže Špiro, pa nas vuče u priču o novoj luci i trajektnom pristaništu koje bi za nekoliko godina trebala izgraditi Županija.
– Šteta je da se mi ovde ne širimo. U mistu je osamsto svita, a na našim brodovima zaposleno četristo ljudi. Očito je da imamo potencijal, samo triba radit na infrastrukturi – vjeruje Ercegović kako se planovi koji su prezentirani javnosti neće izjaloviti.

– Citira bi ti našeg zeta, ministra Marasa: “Da je tisuću Krila u Hrvatskoj, ne bismo imali nikakvih problema” – smije se Naranča.

– Da je svako misto Krilo, krize u nas ne bi bilo! – sklepao sam stih.
– Je, samo da nan dovedu kanalizaciju i vodu kroz selo – trkač Alebić će.
– Fali i lungomare – Naranča će.
– Očito slabo lobirate – bockam.
– Je, od posla nemamo vrimena za politiku. A, ne mo’š sve...

saša ljubičić

Svaki košta milijun eura

Prošlo je vrijeme jedrenjaka i turskih gulama, lukom u Krilu dominiraju čelični brodovi. U prosjeku, jedan košta oko milijun eura i, što je zanimljivo, Kriljani ih mahom sami grade i njima brode. Dva u jednom: brodograditelji i pomorci – nema šanse da propadnu.


Naslovnica Biznis